Samoobračun u životu vjernika

Pametan čovjek treba da se preispita šta je uradio na ovom svijetu i kakva mu je priprema za ahiret. Mnogi su sebi uzeli za cilj ovaj svijet, a o budućem ne mare, pa ih vidimo da puno spominju ovosvjetska uživanja i zbog njih se trude, a zaboravljaju na vječna, koja su neuporedivo bolja. Ako se ljudi natječu u postizanju privremenih i prolaznih dobara na ovom svijetu, mi se natječimo u dobrim djelima koja ostaju zauvijek. Kaže Uzvišeni Allah: 

“Imetak i sinovi ukras su u životu na ovom svijetu, a dobra djela koja ostaju, bolja su kod Gospodara tvoga po nagradi i bolja po nadi.” (El-Kehf, 46) 

Na ovom svijetu imamo jedinu priliku da se potrudimo i tako, Allahovom milošću, dobijemo obilnu nagradu. Na to nas upućuje Uzvišeni Allah kada kaže: “Nadmećite se da u Gopodara svoga zaslužite oprost i Džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju.” (El-Hadid, 21) Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nisam vidio ništa kao što je džehennem a da spava onaj koji bježi od njega, niti kao što je džennet a da spava onaj koji ga traži.“ (Bilježi Tirmizi, a Albani ga je ocijenio hasenom) 

Rekao je Ahmed b. Harb: “Velikog li čuda kako može bezbrižno spavati onaj iznad koga se Džennet ukrašava, a ispod njega se Džehennem rasplamsava.” (Uluvvul-Hummeh, 211) 

Prve najbolje generacije ovog ummeta trudile su se u ibadetima i nisu posustajali. Jednom prilikom upitali su Nafiu: “Šta je Ibn Omer radio kod svoje kuće?”, a on je odgovorio: “Abdestio bi se za svaki namaz, a držao je Mushaf između toga.” (Tabekat Ibn Sa‘d, 4/170) Ibn Omer kaže: “Kada bi neko izostao sa sabah-namaza ili jacije (u džematu), loše bismo pomislili o njemu” (Ibn Huzejma), to jeste pomislili bi da je postao munafik. Čovjek koji bi propustio jaciju u džematu, cijelu tu noć proveo bi u namazu. (Hil’jetul-evlija, 1/303) 

Veki‘ b. Džerrah, Allah mu se smilovao, kaže: “Blizu sedamdeset godina E‘ameš nije propustio prvi tekbir za imamom u džematu, a ja sam se s njim družio više od šezdeset godina i nisam ga nikada vidio da naklanjava ijedan rekat nakon imama.” (Et-Tehzib, 2/424) Kakvi smo mi u pogledu namaza i naših drugih obaveza? Da li se trudimo da ih izvršimo na najbolji način i šta osjećamo kada nešto od toga ne izvršimo kako treba? Da li nam je svejedno kako postupamo u pogledu naše vjere i jesmo li se to zadovoljili time što se pripisujemo islamu i izvršavamo samo nešto od naših obaveza? 

Pa šta mislite kako su uspjeli ashabi prenijeti svjetlo islama među ljudima? Kada su pomogli Allahovu vjeru, i oni su, uz Allahovu pomoć, bili pomognuti. A mi danas plačemo nad stanjem našeg ummeta i čudimo se šta se to radi i kako drugi mogu nijemo posmatrati naša stradanja! Kaže Uzvišeni Allah: “O vi koji vjerujete, ako Allaha pomognete, i On će vas pomoći i korake vaše učvrstiti...” (Muhammed, 7), a to znači da će nam Allah pomoći onda kada mi pomognemo Njegovu njegovu vjeru i Poslanika, sallallahu alejhi ve se sellem. 

Hasan el-Basri rekao je: “Kada vidiš nekoga da nastoji da te pretekne u dunjaluku, ti nastoj da njega pretekneš u ahiretu.” Vuhejb b. El-Verd kaže: “Ako si u stanju da činiš djela kojima je Allah zadovoljan i u kojima te niko neće moći preteći, onda tako i postupaj.” (Lataiful-Mearif, 432) 

Generacije muslimana prije nas osjećale su odgovornost u pogledu Uzvišenog Allaha i čuvali su povjerene im emanete, ispunjavali su svoje obaveze na najbolji način. Međutim, danas su se mnogi muslimani zabavili nečim drugim. Ako izvršavaju neke svoje obaveze, to čine sa teškom mukom i preko srca, u tome se često ne gledaju Allahovi propisi niti se vodi računa o poštovanju ljudskih prava. Ljude cijene prema njihovom imetku i položaju, a ne prema emanetu koji izvršavaju, niti obavezama koje ispunjavaju, niti koristi koju ima društvo od njih. 

Ima onih koji žive i rade na račun drugih, a sami ne doprinose nikakvom dobru. Stječe se dojam kao da je nekima najveća briga kako se provesti i lagodno živjeti, kako što više imetka sakupiti i potrošiti i kako vrijeme provesti u zabavi. Gdje je svijest o polaganju računa na Velikom danu i odgovornosti za svoja djela na ovom svijetu? Neki kao da su još djeca u svome nemaru i neplanskom životu, tumaraju bez cilja i vrijeme provode bez koristi. Povode se za drugima i pristaju uz svakoga ko se svidi njihovim strastima. Naći ćemo mnoge da se zavaravaju Allahovom velikom milošću, pa se odaju grijesima i prepuštaju griješenju, a zaboravljaju da Allah žestoko kažnjava i da onaj koji Mu je nepokoran kod Njega nema nikakve vrijednosti i nema štete kada takav strada. Prije su se ljudi trudili i natjecali u dobrim djelima, nisu se prepuštali praznoj priči niti zabavama, a kamoli grješnom govoru, pogledima i djelima, pa su se opet bojali za sebe. 

Prijatelji Rebi‘a b. Husajma kažu: “Družili smo se sa njim dvadeset godina i nismo nikada od njega čuli lošu riječ.” (Sijeru ‘alamin-nubela, 4/259) Danas je primjetno da trud u izvršavanju obaveza ulažu samo rijetki pojedinci, a, uz to, doima se kao da misle da su sigurni od Allahove kazne. Prije su se dobri ljudi natjecali u raznovrsnim dobrim djelima i bili svjesni koliko dobivaju, a koliko gube svojim radom ili neradom na ovom svijetu u pogledu budućeg. Imali su raznovrsna djela, a uz to su se trudili da budu preteče u svakom od njih, tako da im je to uzelo cijelo njihovo vrijeme, pa nisu imali ni vremena ni prilike za grijehe i besposlice. 

Ebu Hurejra, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: 

“Ko je od vas jutros osvanuo posteći?” Ebu Bekr reče: “Ja.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: “Ko je od vas jutros ispratio dženazu?” Ebu Bekr reče: “Ja.” “Ko je od vas jutros nahranio siromaha?”, opet upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr reče: “Ja.” “Ko je od vas jutros posjetio bolesnika?”, ponovo upita Poslanik. Ebu Bekr opet reče: “Ja”, na što Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Kada se ove osobine nađu kod nekog čovjeka, on će ući u Džennet!” (Muslim) 

Rekao je Abdurrahman b. Mehdi: “Kada bi Hammadu b. Selemi bilo rečeno da će sutra umrijeti, on ne bio u stanju da poveća bilo šta od svojih djela.” (Et-Tehzib, 2/11) Na Hammada b. Selemu veliki je utjecaj izvršio njegov učitelj Sulejman et-Tejmi za kojeg on kaže: “Nikada nismo došli Sulejmanu et-Tejmiju u vremenu u kojem se Allahu pokorava, a da ga nismo zatekli pod abdestom, ili da je u posjeti bolesniku, ili da ispraća dženazu, ili da sjedi u džamiji, pa smo rekli: ‘On nikako ne zna biti nepokoran Uzvišenom Allahu.’” (Sijeru ‘alamin-nubela, 6/198) 

Srca ovih muslimana bila su vezana za Allaha, pa im je briga bio ahiret, a ovaj svijet su uzeli samo kao sredstvo do budućeg i natjecali su se da budu među najboljima u pokornosti Allahu i postupanju u skladu sa Njegovim propisima. Molimo Allaha da nas učini od onih najboljih koji se natječu u svakom dobru i u svom životu postupaju u skladu sa Allahovim savršenim uputama sa kojima je On zadovoljan! Amin 

 Piše: Dr. Safet Kuduzović