Vjetrenjače – doprinos muslimanske civilizacije svjetskoj baštini

Većina historičara vjeruje da su Evropljanima ideju za izgradnju vjetrenjača donijeli krstaši u dvanaestom vijeku po povratku sa Bliskog istoka. Vjetrenjače su bile dobrodošli tehnički uređaji u svim evropskim područjima koja nisu imala tekuće vode, pa nisu mogla tokom čitave godine koristiti pogon mlinskih točkova. Vjetrenjače su ih mogle osloboditi ručnih žrvnjeva i mlinova.

Smatra se da je neki Perzijanac došao do drugog halife Omera, koji je vladao deset godina, i tvrdio da može izgraditi mlin koji pokreće vjetar. Halifa je naredio da napravi jedan, a nakon toga vrlo brzo se energija vjetra u muslimanskom svijetu počela naširoko primjenjivati za pokretanje mlinova za mljevenje žita, ali i za izvlačenje vode za navodnjavanje.

U muslimanskom svijetu vjetrenjače su se najprije masovno počele primjenjivati u Sistananu i Masudi. Geograf koji je živio u desetom vijeku, opisuje tu regiju kao “zemlju vjetra i pijeska”. On je također napisao:

“Ovo područje karateristično je po tome što se snaga vjetra koristi za pogon pumpi za zalijevanje vrtova.”

Joseph Needham, u svom višetomnom radu o znanosti i civilizaciji u Kini, napominje da “povijest vjetrenjače zaista potječe iz islamske kulture, iz Irana”. Banu Musa spominje vjetrenjače u svojoj knjizi o mehaničkim napravama, gdje kaže da se “uobičajeno koriste u narodu”. Te vjetrenjače su horizontalnog tipa, a u Evropi se masovnije počinju koristiti u šesnaestom vijeku. Prema Needhamu, “to je zacijelo bio rezultat prijenosa kulture Iberijskog poluotoka, koja je u originalu muslimanska, na ostatak Evrope”.

Needham vjeruje da su vertikalne vjetrenjače evropski izum, nastao zahvaljujući upoznavanju sa horizontalnim tipom koji je proširen iz Endelusa. Prije hiljadu godina, geograf Istahri napisao da su vjetrenjače korištene za proizvodnju snage kojom se pokreću mlinovi koji su izgrađeni posvuda.

(Izvor: muslimheritage.com)