Priča o dobrom Allahovom robu

Priredio: Haris Hećimović

Kaže Allah Uzvišeni: “Zaista, u stvaranju nebesa i Zemlje, razlici noći i dana su ajeti (znakovi) za one koje razum imaju, koji Allahu zikr čine (spominju) stojeći, sjedeći i na svojim bokovima ležeći.” (Ali Imran, 190-191) I kaže Allah: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjećati.” (El-Bekare, 152)

U dva Sahiha zabilježen je hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu anhu, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Primjer onoga koji spominje (zikr čini) svoga Gospodara i onoga koji ga ne spominje je kao primjer živog i mrtvog.”

Svaki svjestan musliman ima za cilj da ovaj dunjalučki život okonča kao iskreni mu’min u Allaha, subhanehu ve te’ala. Kako bi to postigao i tako imao veću nadu na ahiretu, musliman se trudi da svoj život provede predan svome Gospodaru, izvršavajući Njegove naredbe i kloneći se Njegovih zabrana.

Sa mnogih strana do nas dopiru razne priče o tome kako je život okončao taj i taj. Tako čujemo da su nekom čovjeku posljednje riječi bile “moji sinovi” ili “šah-mat” ili pak stihovi pjesama koje je slušao i koje su okupirale njegovo srce, umjesto da je to bio govor Allaha Uzvišenog ili često sjećanje na Njega traženjem oprosta, zahvaljivanjem, veličanjem i sl.

Želim podijeliti sa vama, draga braćo i cijenjene sestre, priču koju je nedavno spomenuo jedan od poznatih šejhova na svom predavanju. Priču koja govori o lijepom završetku na ovom svijetu. Priču o jednom dobrom Allahovom robu. Šejh kaže:

Ispričao mi je poznanik priču o svom ocu:

”Moj otac je cijeli svoj život proveo kao pokoran rob Allahu Uzvišenom. Klanjao je namaz u džematu, postio ramazan, posjećivao rodbinu i radio druga dobra djela. Meðutim, ono po čemu je moj babo bio poznat jeste zikr, spominjanje Allaha Uzvišenog. U svakom stanju spominjao je Allaha, dželle šanuhu.

Jednog dana babo se jako razbolio. Dobio je visoku temperaturu. Odveli smo ga u bolnicu. Nedugo nakon toga, pao je u komu. Vidjevši ga, doktori su se jako čudili. Svima su govorili o njegovom slučaju. Uskoro se priča o mom babi pročula po cijeloj bolnici pa i šire. Doktori i ostali radnici bolnice dolazili su i gledali ga. Dolazili su i bolesnici i bolesnice. Gledali su ga i čudili se. Ali zašto??? Zaista, moj babo je, iako u komi, zikrio. Tako, nalazeći se izmeðu života i smrti. U komi je spominjao Allaha Uzvišenog. Gospodar ga je počastio tom veličanstvenom počasti.

Jednoga dana, moja braća, sestre i ja sjedili smo oko njega i posmatrajući ga plakali. Odjednom, on se probudio i podigao u sjedeći položaj. Vidio nas je uplakane i povikao:

‘Zašto plačete?! Zašto plačete? Zašto plačete?! Zar da plačete zbog čovjeka koji će ući u Džennnet!?’ Zatim je digao svoju desnu ruku pokazujući kažiprstom prema gore, prateći ga pogledom, i rekao:

‘Lice na kojem je nur, lice na kojem je nur, lice na kojem je nur! Svjedočim da nema božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.’ Nakon ovih riječi pao je na krevet i preselio svome Gospodaru.” Šta dodati na ovo??? Molim Allaha da i nas počasti pobjedom, tj. da preselimo kao mu’mini. Naša posljednja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!