Jednom prilikom moje je dijete kupilo ptice u kavezu, vodilo je brigu o njima hraneći ih sjemenkama i sipajući im vodu, ali jednom je zaboravilo zatvoriti vrata i ptice odletješe iz kaveza ostavivši i hranu i vodu. Odletjele su da udišu slobodu i kao da su željele reći da je sloboda za njih vrednija od života!
Sloboda se postiže oslobađanjem od nadmoći negativnosti koje izviru u unutrašnjosti duše i od nadmoći vanjskih pritisaka koje čovjeka pokušavaju udaljiti od svog bića.
Onaj ko tvrdi da uživa potpunu slobodu, živi u iluziji, jer postoje vidljive i nevidljive sveze koje sputavaju čovjekovo djelovanje, nekada uz njegovo prepuštanje i dopuštenje, dok nekada obuzmu čovjeka bez njegove volje i pristanka. Neki ljudi svjesni su ovih činjenica i s tim se znaju trezveno i svjesno nositi, ali postoje i oni koji ih nisu svjesni ili se samo tako predstavljaju.
Pojedini ljudi su zaljubljenici okova i predaju se njima, čak im i pjevuše, a njihov bogati vokabular sposoban je da ocrni dobro i da uljepša zlo.
Jačanje veza, bliskih odnosa, prijateljstava, interesa, uspomena, želja i težnji, stjecanje imetka, funkcije, vlasti i potrebe…, to su okolnosti u kojima se čovjek nalazi i koje sužavaju krug njegovih aktivnosti obavezujući ga na više pažnje i opreza.
Ovih pritisaka u potpunosti su oslobođeni oni koji su napustili ovosvjetsko prebivalište, dok su živi, u različitoj mjeri, izloženi ovim utjecajima.
Na putu ostvarenja cilja, čovjek ponekad uvidi da je izgubio dosta veza s ljudima koji su i na višem i na nižem položaju od njega, uvidi da je izgubio i mnogo vrijednih prilika, ali na koncu, čak je i zadovoljan tim gubitkom. Razlog tog zadovoljstva gubitkom nalazi se u tome što je spoznao da je na drugoj strani dobio mnogo toga, više nego što je i očekivao.
U svemu tome ne tvrdi da je pronašao istinskog sebe, nego da je samo uspio da proširi slobodnu zonu oko sebe u kojoj je strpljivo podnosio progon ostatka prijatelja, simpatizera, donatora i sličnih, pa je uporno čistio tu okolinu kako bi uspio da čuje samog sebe.
Čovjek se navikne da proguta i nešto gorko, da podnese i neko iznenađenje i da se sportski odnosi prema razočarenjima u trenucima kad ih nije očekivao. Sigurno je da duša prezire ovakve situacije, ali ovdje do izražaja dolazi i čovjekova plemenitost koja se ogleda u prihvatanju svih izazova i to je jedan od načina da održava vezu sa samim sobom, to je plemenitije nego da izgubi u potpunosti vezu sa samim sobom i da ne bude u stanju da išta kaže o svojoj duši.
Čovjek posjeduje određenu količinu mudrosti koja znači razboritost, normalnu uljudnost, lijepo ophođenje, umiljato obraćanje, kulturu neslaganja i sposobnost raspoznavanja ispravnih riječi i djela kod drugih ljudi koje će prihvatiti i nastaviti da ih izgrađuje i pohvaljuje, nastavit će da radi te ispravne stvari, ali će istaći i svoje neslaganje koje se odnosi na njihove određene segmente.
Međutim, praksa nam pokazuje da se velika većina ljudi, kada angažira nekoga, ne želi zadržavati na iskorištavanju samo jednog njegovog kapaciteta ili više njih, nego, kada nekoga angažiraju, žele da uvijek i u svakom trenutku potpuno bude na raspolaganju, bez ograničenja.
U mreži postojećih veza koje ograničavaju čovjeka, dominiraju bračne, poslovne, naučne, ideološke, da‘vetske, društvene veze, zatim postoje veze između opozicije, vlasti i sljedbenika, društvene zajednice i saradnika, ali i nisu zanemarljiva ni unutrašnja ograničenja i veze kojih u čovjekovoj ličnosti ima veoma mnogo i zaista je teško ne samo riješiti ih se nego ih i otkriti: “…A oni koji se uščuvaju lahkomosti, oni će, sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 9)
Većina ljudi koji su opčinjeni slobodom upravo najmanje uživaju u njoj. Rekao je Ahmed b. Davud: “Posjetio sam imama Ahmeda b. Hanbela u zatvoru, prije nego što su ga fizički zlostavljali, pa sam mu, pored ostalog, rekao: ‘Ebu Abdullah, imaš porodicu i djecu i imaš opravdanje (da popustiš pritiscima)!’ Ovim riječima kao da sam mu olakšao odgovor: ‘Ako je to sva tvoja pamet, Ebu Seide, onda si ti rahat.’” (Biografija hanbelijskih alima, Tabekatul-hanabile)
U Ibn Tejmijjinom djelu El-Ubudije navodi se: “Ropstvo i robovanje nečemu u stvarnosti je ropstvo i robovanje srca, pa ono što srce učini svojim robom, ono tome i robuje.” Zato je i rečeno:
Rob je slobodan ako je skroman i zadovoljan
A slobodan čovjek je rob ako je preambiciozan.
I neko je rekao:
Težnjama sam se pokorio pa sam im rob postao
A da sam skroman bio, slobodan bih ostao.
Davno je rečeno: “Pohlepa je zloba koja se ovija oko čovjekovog vrata poput okova, pa ako nestane zlobe, nestane i okova.”
Kada je čovjek zadovoljan i uvjeren u ispravnost svojih projekata i programa rada, umjeren u svojim težnjama i očekivanjima, to mu čuva jedan dio lične slobode koju uživa, pa njegov život ima značenje.
Bez povezanosti s drugima i ispravnog postavljanja prema onima koji su na višem položaju od nas i prema onima koji su na nižem položaju od nas, kao i prema onima koji su u istoj ravni s nama, nećemo biti u stanju da ostvarimo željeno, niti da postignemo uspjeh.
Odnosi s drugima ne mogu biti dobri ukoliko nema bliskosti, razumijevanja, dijaloga, prihvatanja, pružanja, etičnosti, a ponekad i prelaženja preko grešaka.
Ovdje ne govorimo o određenoj situaciji u kojoj čovjek pogriješi ili postupi ispravno, jer je i greška sama po sebi ispravna ako iz nje naučimo nešto, i ona je vid nastavka života, kao i plod iskustva i zapažanja nad kojim čovjek budno motri kako bi uspio da postupi ispravno, a da zatim rezultat tog iskustva i zapažanja zadrži za sebe ne dozvoljavajući da to utječe na njegov privatni život.
____________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović
0 komentari
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.