Islam i rješavanje konflikata

Priredio: Adnan Maglić 

U svakom društvu, ma kakvo ono bilo, mora doći do meðusobnih prepirki i sporova kao posljedice čovjekove pohlepe prema dunjaluku ili onome što je u direktnoj vezi s njim. Islam nije zapostavio ni ovu stranu ljudskog života. Naprotiv, prihvatio je to kao jednu ljudsku svakodnevnicu, te odredio način i metod kako bi konflikte rješavao. Ovo je jedinstven put i program koji karakteriziraju integracija i sadržajnost, ljepota i uzvišenost, preciznost i oprez.

Nema sumnje da se prava istina u meðuljudskim sporovima nekada može sakriti, samim tim što parničar može iznijeti netačne informacije. Tolerancija i lahkoća, s kojima dolazi islam, ne duže kadiju (sudiju) da se njegova presuda mora podudarati sa stvarnošću. Njegova dužnost je biti pravedan. Saslušat će dokaze zavaðenih strana i na osnovu toga donijeti presudu, ali opet nije uvjet da ona bude ispravna. Samo je Allahova, dž.š., presuda u potpunosti tačna i pravedna, jer Njemu nije ništa skriveno. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Naređeno nam je da sudimo ljudima na osnovu iznesenih dokaza, a Allahu, dž.š., će odgovarati za ono što zataje.”

I pored ove tolerancije, islam je postavio odreðene mjere predostrožnosti i preventive koje poput pogonske snage podstiču čovjeka da kaže istinu, makar to bilo njemu na štetu, a u korist njegovog oponenta.

Ta pogonska snaga ustvari je srce koje je Allah, dž.š., nastanio u čovjekovim prsima. Ono se sjeti svoga Gospodara kada god krene učiniti veliki ili mali grijeh. Strahuje od Allahove kazne koja će ga stići ako skrene s Pravog puta i zataji istinu. Islam je uložio veliki trud kako bi ispunio čovjekovo srce strahom od Allaha, dž.š., koristeći pri tome metode zastrašivanja i prijetnji žestokom kaznom svakom onom ko prikrije istinu. Sve ovo ga motivira da bude iskren, a u isto vrijeme olakšava šerijatskom sudiji da svaku stvar postavi na njeno mjesto i na kraju donese pravednu presudu.

Bilježe Buharija i Muslim od Ummu Seleme, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ja sam čovjek poput vas. Vi me uzimate za sudiju u meðusobnim sporovima. Možda će neko biti vještiji i jasniji u iznošenju dokaza pa ću presuditi shodno onome što čujem. Kome dodijelim nešto što mu ne pripada, neka ga ne uzima. Ako ga uzme, uzeo je komad vatre.”

Islam svoju toleranciju i sveobuhvatnost nije ograničio samo na ovaj segment čovjekovog života. Naprotiv, on se odnosi na šerijatske propise bez obzira radilo se o tužbama i slično. Ova vjera traži od svojih sljedbenika da prakticiraju njene principe i u najtežim životnim situacijama, onda kada čovjek ima najviše razloga da sakrije istinu i pokaže ono što je suprotno stvarnosti. Imam Muslim bilježi sa svojim lancem prenosilaca od El-Mikdada ibn el-Esveda, r.a., da je rekao: ”O Allahov Poslaniče, ako sretnem nevjernika i on nasrne na mene, pa mi u toj borbi svojom sabljom odsiječe ruku, potom pobjegne na drvo i kaže: ‘Prihvatam islam’, da li mi ga je dozvoljeno ubiti nakon što izgovori te riječi? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi reče: ‘Ne smiješ ga ubiti.’ Zatim sam ponovo rekao: ‘Ali, Allahov Poslaniče, on mi je odsjekao ruku i tek onda izgovorio te riječi. Pa zar ga neću ubiti?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi odgovori: ‘Nije ti dozvoljeno da ga ubiješ, jer ako to uradiš, on će biti u položaju u kojem si ti bio prije nego što si ga ubio, a ti ćeš biti u položaju u kojem je on bio prije nego što je izgovorio te riječi.”’

Govoreći o ovoj tematici možemo spomenuti i druge hadise koji nam još jasnije i preciznije nareðuju da sudimo po vanjštini i iznesenim dokazima, makar postojale jake indicije da je prava istina suprotna tome.

Bilježi imam Muslim od Usame ibn Zejda, r.a., da je rekao: ”Poslao nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u pohod, pa smo rano ujutro napali pleme Džuhejne. Uhvatio sam jednog od njih, a on izgovori la ilahe illallah. Ubio sam ga ne obazirući se na njegove riječi. Međutim, to me stalno proganjalo pa sam cjelokupan događaj spomenuo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on reče: ‘Zar si ga ubio a rekao je la ilahe illellah – nema drugog istinskog boga osim Allaha?!’ Rekao sam: ‘Ali, Allahov Poslaniče, on je to rekao iz straha da ga ne ubijem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi reče: ‘A jesi li mu ti srce rasporio i vidio zbog čega je izgovorio šehadet!’ Neprestano mi je ponavljao ove riječi sve dok nisam poželio da sam taj dan primio islam.”